Kamen u vrtu


Za hortikulturno uređenje pri oblikovanju vrtova koristimo biljni materijal, drvo i kamen kao građevinski materijali, te voda kako za potrebe raslinja, tako i kao ukrasni element.

Kamen je prirodni materijal bez uporabe kojeg, danas ne bi mogli graditi. Na isti je način kamen postao nezaobilazni materijal pri uređenju okućnica. Možemo ga koristiti na različite načine, ali uz to moramo poštivati nekoliko važnih pravila, kako ne bi bacili svoj trud i novac uzalud. Kamenje koje primjenjujemo u vrtu, mora biti oblikom i bojom slično okolnom kamenju koje se nalazi u prirodi ili je već ugrađeno u ograde, suhozidine ili stube, a sve zajedno moramo uzeti iz neposredne okolice vrta. Kamen koji nam se dopao na nekom od putovanja možda je prekrasan, ali nikako ne pripada podneblju na kojem je sagrađena naša kuća.

Velike razlike u visinama i strme terene na zamenom području možemo popuniti izgradnjom i uređenjem lijepe kamenjare, nekog zida od neobrađenog ili obrađenog kamena u obliku suhog zida (bez uporabe vezivnog materijala poput cementnog morta), a možemo ga upotrijebiti i kao pojedinačni element usklađen s općim rješenjem oblikovanja okoliša. Kamenjar ćemo izgraditi samo u krševitom području, to jest u brdovitom i planinskom kraju. On dolazi uz suhozidine ili se naslanja na kakvu stijenu, kamenu ogradu ili bilo kakav kameni objekt. Kamenjar ne smije biti smješten na sredini livade ili travnjaka, a vidik iza kamenjara mora biti zatvoren. U gradskim vrtovima kamenjar je još zahtjevniji, jer samo u posebnim i rijetkim slučajevima ne djeluje kao uljez, kao nešto strano. Isto tako vrlo neuvjerljivo djeluje kamenjar u ravničarskom kraju i usred ravne livade gdje liči nekakvom humku, bez ideje i bilo kakvog smisla. U želji da se u vrt unese sve ono što nam se sviđa, što smo vidjeli u časopisu izvađeno iz konteksta ili u nekom drugom prekrasno uređenom vrtu, činimo zločin prema svom vlastitom okolišu, a i prema sebi. Kad-tad čovjek shvati da je pogriješio ali onda više ne zna što mu je činiti. Da bi se napravio dobar kamenjar potrebno je znanje o njegovoj konstrukciji. Krivo se misli da je dovoljno nasuti humak zemlje i u njega poslagati kamenje, posaditi bilje i kamenjar je gotov. Najprije je potrebno označiti površinu na kojoj će se smjestiti kamenjar. Nakon toga iskopati postojeći teren ispod te oznake u dubini od cca 40 cm, što ovisi o kvaliteti tla. U iskopani bazen treba nasuti tucanik ili krupni šljunak, koji će služiti kao drenaža. Na tucanik treba položiti foliju geotekstila, pa sloj krupnog pijeska. Tek onda pristupamo polaganju većih komada kamena, koji ne smiju stršati iznad terena, već moraju na njemu ležati. Stoga kamen polažemo, a ne usađujemo ga, on mora ležati stabilno na svom najširem dijelu.

Kada smo postavili najveće kamenje, možemo pristupiti djelomičnom zatrpavanju plodnom zemljom, nikako zemljom od raznih dubokih iskopa, jer je takvo tlo mrtvo i neplodno. Kada smo nasipali taj dio, moramo nasip zaliti vodom kako bi se slegnuo. Nakon nekoliko dana možemo nastaviti s polaganjem manjih kamena, ali taj je pojam relativan, jer u kamenjar se ugrađuje veliko kamenje. Slijedi isti postupak zasipavanja zemljom, pa zalijevanja i tako dok ne dobijemo željeni oblik, u kojem ne smije biti simetrije i ničim se ne smije naslutiti umiješanost ljudske ruke. Ponekad iz kamenjara može izvirati voda ili pak u samoj kamenjari se može postaviti kakva posuda s vodom za napajanje ptičica. Dopunjavanje zemljom se vrši u više navrata sve dok se ona ne slegne do prirodne zbijenosti i prestane kliziti. Tek se onda može pristupiti sadnji. Uz kamenje koje mora izgledati kao da je tu slučajno, dolazi i poneka prikladno odabrana biljka koja organski veže kamen s biljem kamenjare i biljem iz okolnog terena vrta. I moramo naglasiti osnovno i najvažnije oblikovno pravilo: ne radite male kamenjare koje izgledaju kao hrpice neukusa i neznanja. Kamenjar mora biti veliki, prostrani i dominantan dio vašeg vrta ali samo u područjima u kojima mu je mjesto. Sve ostalo je igrarija i upropašteni prostor. Konzultirajte stručnjake.

Druga je upotreba kamena kao pojedinačnog komada. Njega možemo uklopiti uz stazu, na mjestima gdje se događa neki prijelaz ili križanje staza. Kada ne želimo stvoriti preveliki kontrast između popločenih površina i travnjaka ili cvjetnjaka, koristimo se kamenom ali, naglašavam, uvijek velikim komadima. Pri njegovom postavljanju moramo voditi računa da se kamen polaže u iskopani dio terena, mora leći na širokoj strani, a nakon toga mora biti zasut zemljom na način da izgleda kao da raste iz nje. Ne smijemo pretjerivati u količini tih pojedinačnih kamena, ali možemo ih grupirati po tri zajedno. Veći broj u grupi djeluje neuvjerljivo i jednostavno nema smisla.

Kamen se koristi i za izgradnju zidova i ograda. Dobro odabran stil izgradnje zidova je taj koji zid spaja s okolnim terenom, a s kućom i ostalim građevinskim dijelovima estetsku povezanost u obliku i izboru materijala. Suhozidine predstavljaju pravilno složeno kamenje, a imaju posebnu zadaću pa ne služe isključivo u ukrasne svrhe. Njime podupiremo kosine, ograđujemo pojedine dijelove vrta, nastavljamo ograde, a ujedno nam služe za estetsko uređenje vrta biljnim materijalom. Najbolje je primijeniti prirodni lomljeni kamen, a manje prirodno djeluje klesani kamen. Utore, pukotine i zglobove moramo izvesti čisto i zanatski pravilno. Kad je zid sagrađen na vrh moramo ugraditi tako zvanu kapu zida – to su kamene ploče koje će štiti zid od vode i smrzavice. Kapa daje čitavom izgledu dojam čvrstoće i solidnosti, dok se bez nje već nakon kratkog vremena suhozidine počne rastakati i ostavlja dojam zapuštenosti. Za suhozidine upotrebljavamo plosnato sedimentno kamenje, a ležišta ispunjavamo glinom ili ilovačom bez kamenih primjesa. Kamenje postavljamo što vodoravnije. Ležišta u vodoravnom položaju moraju biti povezana u neprekinute linije. Okomite fuge (utore) postavljamo tako da ne budu povezane već da se sasvim slučajno spuštaju na horizontale. Jačina i debljina kamena mora biti usklađena s visinom zida. Osobito kod niskih zidina ne smijemo upotrijebiti suviše glomazno kamenje i obrnuto, kod visokih zidina tražiti ćemo veliko kamenje, koje djeluje statički solidnije. Ako želimo da suhozidine igraju ulogu mjesta za sjedenje, njezina kapa mora biti od istog kamena ali obrađenog kao ploča. U tom slučaju visina zidića mora iznositi 45-50 cm.

U slučaju kada gradimo suhozidine koje će držati veću količinu zemlje, moramo cijelu njezinu konstrukciju prilagođeno nagnuti prema silama pritiska – prema toj uzvisini.

U veće fuge u suhozidini možemo posaditi jastučaste sadnice trajnica, ali i u tom slučaju se ne smije pretjerivati sa sadnjom i njezinom gustoćom. I nakon sadnje zid mora ostati vidljivim, a ne ga sakrivat pod raznim penjačicama i drugim biljkama. Ovdje je zid taj pravi dekorativni element, koji mora djelovati na okoliš svojom čistoćom i elegancijom. Za bilje postoje druga mjesta na kojima će zelenilo doći do izražaja i gdje će obaviti svoju funkciju na najbolji način.

Moramo paziti da ne gradimo suhozidine samo radi ukrasa i da na umjetni način stvaramo razlike u visini. One moraju biti prirodni potporanj i djelovati uvjerljivo. Prema razlikama u visini izgrađujemo i oblikujemo njihov izgled. Ako moramo u suhozidine iz nekog opravdanog razloga ugraditi stube, onda i one moraju biti iz istog materijala i na jednak način moraju biti obrađene. One moraju biti u potpunom skladu sa zidom. Kako u suhozidini tako i u stubama kamenje se ne smije nikako miješati ni po obliku ni po dimenzijama, a najmanje po geološkom sastavu. U stube pojedino kamenje slažemo kao slobodni nogostup, pogotovo tamo gdje se neće često prolaziti, pa nam je dovoljno za svladavanje uzvisine postaviti po nekoliko dobro izabranih plosnatih kamena. Na isti način takve se kamene stube mogu primijeniti i u većim kamenjarima. Oko i između takvih kamena imamo dovoljno prostora u kojem možemo zasaditi veliki broj različitih jastučastih trajnica.

Da bi trajnice u kamenjarima dobro uspijevale moramo im staviti na raspolaganje dovoljnu količinu zemlje koja se sastoji od donjeg glinastog sloja i gornjeg sloja humusne plodne zemlje. Prije sadnje trajnica, moramo dobro proučiti svaku vrstu zbog različitih zahtjeva prema tlu, vlazi i svjetlosti. Nekim je trajnicama potrebno kiselo šumsko tlo, druge zahtijevaju dobro dreniranu podlogu, neke vole jako sunce, druge su prilagođene hladovini i sl. U pravilu jastučaste trajnice cvatu u proljeće, ali su i kasnije lijepe i s različitim nijansama zelene boje. Upotreba sitnijeg kamena u oblikovanju tako zvanih suhih potoka nije česta pojava kod nas. Međutim, fascinira svojom jednostavnošću i primjenjivošću. Na područjima gdje nema vode za razbacivanje, možemo oblikovati korito potoka od krupnog i sitnog šljunka, a uz zacrtanu obalu postavimo veće komade kamenja. Bitno je da se iskopano korito najprije pokrije geotekstilom kako ne bi u korito potoka rasla trava i korov. Geotekstil se polaže na tanki sloj pijeska. Ovakav potok može biti dugačak, s uskim i širokim dijelovima, može prolaziti gdje god nam to odgovara, preko njega možemo sagraditi i mostiće, a kad padne obilnija kiša, u njemu će biti na neko vrijeme i prava voda. Ovakav potok neće stvarati problema s vodom, pumpama, filtrima i sl., a za vrijeme odsustva domaćina, neće biti na listi briga. U njegovoj neposrednoj okolici posadimo odgovarajuće raslinje pri tom pazeći da nije robusno i da se ne razrasta previše kako ne bi sprečavalo pogled na trasu potoka. Kamen u vrtu se može koristiti i kao prijelaz prema drugim upotrijebljenim materijalima u vrtu. Kamen može biti i fontana u nekom jezercu, iz kamena može curiti voda nekog slapića i sl. Namjena kamena u vrtu je toliko raznolika, da je mašta jedino ograničenje.

Kamen u vrtuKamen u vrtuKamen u vrtuKamen u vrtuKamen u vrtuKamen u vrtuKamen u vrtuKamen u vrtuKamen u vrtu
izvor: interijernet.hr
logo