Pločnici, priprema i izvedba

Kod jednostavnog vrtnog puta kod kojeg maksimalna opteretivost neće biti veća od težine jedne osobe i eventualno tački, kao podloga će godinama dobro poslužiti 10 cm debeli sloj šljunka. Za terase ipak vrijede drugačiji aspekti za pripremu površine za teracarske radove. Opterećenje ovdje doduše nije ništa veće, međutim poznato je da se voda ispod 4°C počinje širiti. To svojstvo vode uzrokom je pucanja staklene boce napunjene vodom u uvjetima mraza ili smrzavanju hladnjaka motora automobila ukoliko nedostaje antifriz. Jednako tako i terasa se zimi podiže uslijed smrzavanja vlage u tlu, a za vrijeme južine se opet spušta. Jedino rješenje u takvim slučajevima jeste temeljenje postojano na mraz te izvođenje drenažne podloge i to prije nego uopće krenete s radovima na popločavanju.

Ipak temeljenje postojano na mraz ne znači za podlogu terase bezuvjetno da se ista neće dići do dubine bez mraza te da se neće morati zamijeniti drugim materijalima. Više se tu ustvari radi o činjenici postoji li adekvatna prirodna podloga koja je prilikom izgradnje objekta zasula i sabila. Ukoliko je zasipano šljunkom onda se on prije postavljanja pločnika mora još jednom sabiti. Isto vrijedi ako je prirodna podloga grublje granulacije kako ne bi zadržavala vodu već je propušta u dublje slojeve. U svakom slučaju mora se skinuti gornji sloj ako se pretpostavlja da se sastoji od zemlje. Kod svih sljedećih slojeva ovisi radi li se o šljunku ili pijesku s primjesama humusnih materijala ili nekih drugih onečišćenja. Kod pijeska opet treba voditi računa o njegovoj granulaciji , pijesak manje granulacije nema dovoljno drenažno djelovanje. Granulaciju pijeska kućni majstor prepoznaje uz pomoć povećala ili naočala. Tla koja sadrže glinui ilovaču moraju se svakako zamijeniti.

Ukoliko se podloga pokaže neadekvatnom te ako se mora postaviti novi materijal, isti se mora sabijati po slojevima. Manje vibracijske ploče uobičajene za područje kućne uporabe nemaju u pravilu dovoljnu dubinu djelovanja da bi učvrstile 60 ili više cm u jednoj radnoj fazi. Inače za manje površine može se koristiti uobičajeni ručni nabijač, pretpostavka je da posjeduje dovoljno vlastite mase te se sabija izvodi u slojevima od 10 cm.

Dubina temeljenja postojanog na mraz ovisi o okolišu i lokalnom položaju i kreće se između 60 i 90 cm, lokalno i dublje. Onaj tko se točno želi pridržavati propisa može dobiti sve informacije u nadležnim građevinskim uredima. Iskop i punjenje do dubine od 50 do 70 cm morali bi biti dovoljni za jednu terasu. Ako sam ja dobro informiran spomenik žrtvama rata iz 1813.u Leipzigu ima dubinu temelja od 100 cm. U svakom slučaju kod više pozicionirane terase odnosno kod terase na padini treba svakako ukalkulirati mogućnost bočnog pothlađivanja. Kod radova na popločavanju kolničkog ulaza polazi se od sasvim drugih stajališta.

Tu opterećenje igra značajniju ulogu , u konačnici taj ulaz mora izdržati opterećenje ne samo osobnog automobila već i manjeg kamiona, primjerice kamiona za prijevoz namještaja Ako se tu za donju konstrukciju koristi šljunak fine granulacije ili pijesak nakon nekoliko godina bit će vidljivi vozni tragovi. Onaj tko više desetljeća želi uživati u pogledu na svoj kolnički ulaz mora izgraditi donju konstrukciju od 20 do 30 cm kao nosivi sloj. Shematski presjek skiciran je na sljedećoj slici.

Kao nosivi sloj može se koristiti tucanik ili šljunak. Kao alternativa u obzir dolaze i cjenovno povoljnije varijante kao izlomljena opeka ili reciklirani beton koji također izvrsno ispunjavaju svoju zadaću.

Reciklirani materijali dobivaju se rušenjem starijih građevinskih objekata te usitnjavanjem u velikim drobilicama do različitih veličina lomljenja. Za radove na popločavanju u privatnom području odnosno za izradu nosivog sloja provjereno se dokazala veličina od 0 do 32 mm. Ta veličina ima prednost u odnosu na grublju granulaciju zato što omogućuje kućnom majstoru relativno jednostavnu realizaciju finog ravnika/planuma na manjim površinama, s visinskom razlikom ne većom od 1,0 cm.

Izmjenični raspored rubnjaka i izvođenje radova na popločavanju

Tek 50. godina prošlog stoljeća spregnuti pločnici postupno su počeli zamjenjivati pločnike od prirodnog kamena. Ceste su se odmah prekrivale glatkim betonskim ili asfaltnim slojem, jer većina „normalnih“ vlasnika osobnih automobila više voli vožnju bez trešnje.

Prikladni su za ugradnju odnosno uređenje svih vrsta unutarnjih i vanjskih površina, od hodnika i stuba u stambenim zgradama do prostora u najreprezentativnijim objektima odnosno palačama, od veža do ulaznih kućnih vrata ili kolnih putova do garaže, parkirališnih prostora, dvorišta, uličnih pločnika, vanjskih uređenih ploča spomeničkih i osiguravanih objekata, prostora za dječje igre te najpoznatijih putova u parkovima i vrtovima, sve do okoline s uređenim vodenim površinama (bazenima, ribnjacima i manjim vodenim motivima. Za izradu dekorativnih pločnika možemo koristiti razne građevinske materijale. Osim na cestama pločnici od prirodnog kamena koristili su se i za reprezentativne namjene, primjerice za trgove, dvorišta dvoraca i aleje. Polako se prirodni kamen, kako je već spomenuto, sve više zamjenjivao betonskim pločnicima. To se radilo i zbog činjenice što je prirodni kamen, naročito pješčenjak vrlo sklizak. Vremenom je pločnik doživio renesansu.

Gradska jezgra opet dobivaju svoje stare, tipične pločnike/flastere i nove, atraktivne popločane pješačke zone. Pločnici od prirodnog kamena nalaze međutim primjenu i na terasama, ulazima u kuću, stepenicama ili atrijima unatoč visokim troškovima materijala i postavljanja. Zbog različitih materijala i boja površine izgledaju izuzetno atraktivno. Najvažniji materijal za pločnike jeste granit, ali i bazalt, diorit, gabrro, te siva sedra ili melafir.