Šetnja Beringovim prolazom

Kako spojiti dvije svjetske sile korištenjem prostora koji ih je nekada povezivao bio je zadatak arhitektonskog natječaja Projekt: Beringov prolaz. Most ili 'hodnik' za šetnju vikendom?

Beringov prolaz kao tjesnac između najistočnije točke Azije i najzapadnijeg mjesta Amerike proteže se između Rusije i SAD-a i kao takav je idealan poligon za arhitektonska maštanja.

Još od završetka hladnog rata razmatra se povezivanje dviju svjetskih sila Beringovim prolazom, ali zbog iznimne političke, geološke i financijske zahtjevnosti projekta nikada niti jedna vlada nije dovela temu na dnevni red.

Nevezano uz vladajuće strukture, natječaj Bering Strait Project pozvao je sve kompetentne vizionare, podjednako studente i profeionalce, da predlože svoje viđenje prolaza koji je nekad prekrivalo kopno, dok danas dva kontinenta razdvaja 85 kilometara i dubina mora do 50 metara.

Zadatak je bio dizajn 'poveznice', bilo mosta ili tunela, koja će približiti Rusiju i SAD i stvoriti svojevrsnu autocestu koja povezuje Aziju, Afriku i Europu sa Sjevernom i Južnom Amerikom.

Prvu nagradu natječaja, 55.000 dolara, osvojili su kolumbijski arhitekti Taller 301 koji su se pozabavili Diomedovim otocima u prolazu, a koji označavaju datumsku granicu što dijeli zone UTC+12 i UTC-12. Petero arhitekata zamislilo je na tom prostoru most koji prolazi kroz umjetni arhipelag.

Na nešto izazovniju realizaciju koju bismo lako zamislili u znanstvenofantastičnom filmu, odvažio se drugoplasirani pariški studio OFF Architecture, postavivši između dviju zemalja tunel za provođenje slobodnog vremena i edukaciju. Paralelni zidovi potporne stukture čine hodnik širine 10 metara koji "omogućava posjetiteljima i stanovnicima da prijeđu Prolaz pješice kao što su to činile stare civilizacije."

Projektanti su zamislili zidove strukture kao prozor u podmorski svijet, budući da je zbog relativno plitkog područja ovaj tunel moguće fiksirati na morskom dnu. Osim turističkog i prometnog aspekta, zamišljen je i onaj znanstveni, pa bi se realizacijom tunela moglo pristupiti i proučavanju stanovnika oceana i njegove dinamike koja bi se mogla iskorištavati kao energetski resurs. Brži protok vode pogodovao bi izgradnji turbina koje bi napajale okolna naselja i infrastrukturu.

Na samom 'krovu' tunela, na površini, plutale bi modularne kocke metalne površine, dimenzija 10x10 metara, koje bi se 'fiksirale' kada bi se površina mora počela zamrzavati i tako umjetnički interpretirala dugogodišnju političku i klimatsku nestabilnost zone.

Usto, predložena je turistička gradnja i naseljavanje uz 400 metara visok otok koji bi zbog svoje geološke specifičnosti stanovnicima omogućio korištenje prirodnih resursa i inicirao nov način života.